Na dlanu nosim ti rosu
poljupca kap po kap
u moju dušu ogoljenu,bosu
spustio si nit ne znajuć
Slap

















Kada te valovi života
odnesu negdje daleko
sjeti se ovih riječi;
Nekad,Negdje,Netko













........................................






Kad luk se tvoj slomi
i strelica nemaš više
tad gađaj,gađaj cijelim svojim bićem


pjesma zen majstora Bukoku Kokushija

''Zgasnuli smo žutu lampu
plavi plašt je pao oko tvoga tijela
vani šume oblaci i stabla
vani lete bijela teška krila.
Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu,
moje ruke svijaju se žude mole
draga, neka tvoje teške kose
kroz noć zavijore, zavijore
kroz noć,
kose moje drage duboko šumore
kao more.


'LJUBAV' - Antun Branko Šimić














Netko je jednom s razlogom rekao kako je stvaralački duh prirode

u usporedbi s ljudskim djelovanjem

poput Beethovenove simfonije u usporedbi


s cvičanjem miša i bio u pravu.






mriža života

nedjelja, 26.04.2015.

Plimna jedna...onako









Začarano oči sklapam,
al kroz vjeđe žmirkam...
Uzdižeš mi krila
ugodan nemir
utrobom mi bruji
dok šumori dahom
tvoja dubina;
O more ,more
na dlanu mi tvome
duša počiva.


I nebo poruši nebo
osta suza u oku
osmijeh koji je grebo
pučinu milu,
duboku.
Opet teško dišeš
ko kad zapne
košćica u grlu
i plimnu pismu mi
pišeš
u večer ovu milu.

Bilo me ovde
u razne ure;
u jutarnje kad zora svane,
u večernje kad se spuštaju
škure
ovde provela lipe dane
odmarajuć i dušu i tilo,
nezaboravno
iako davno bilo...




- 23:53 - Komentari (11) - Isprintaj - #


utorak, 21.04.2015.

Bljesak...

-Osim tebe ništa nije važno-prohuja joj kroz glavu.Strese se.Kako joj je samo na pamet pala ta glupa pomisao? I to baš sada?I zašto su krijesnice oko njene glave svjetlucale jače no ikad prije?

-Vrijeme je isteklo!-razjareno će čudovište njoj tik do uha.Iz njuške mu izleti jezik,pretvori se u glatko,tanko zmijino i zapaluca prema njoj kad se odjednom iza njenih leđa začuje tanki glasić:

-Ne,ne!vrištao je.-Ja ću odgovoriti na pitanje, ja!-

Uzbuđeno je plivalo malo lepezasto skoro pa prozirno stvorenjce.
Čudovište vrati jezik u njušku i zaromori zlurado.-Dobro onda ti Prozirno Ništa,ako baš želiš uginuti prije nje,neka ti bude.Hoćeš li da ponovim pitanje?

-Ne,ne!-zaklikta stvorenjce i skoči naprijed tik iznad vode pa unatrag.-Nije potrebno,prilično je jednostavno!Iako....Na trenutak se zaustavi.-Biste li molim Vas,još jednom ponovili?Za svaki slučaj.-

Ona je u trenu shvatila što je Lepezasti klobuk htio postići svojim suludim postupkom,htio joj je dati vrremena z a razmišljanje!Stavio je život na kocku kako bi ona možda ipak uspjela riješiti zakonetku zvanu « Stupica».

-Razmisli,proleti joj kroz glavu,dok je čudovište postavljalo pitanje.-Potrudi se!-No,sve što joj je padalo na pamet,bila je misao ;-Ti si najvažnija.-

Kakva glupost!Kako je uopće mogla doći na tu pomisao koju je mogao izmisliti samo egoist?

Užurbano je pljuskala perajama uokolo svoje osi vrteći i čitavo svoje gipko tijelo kako bi otjerala nikad blještavije krijesnice morske koje se nikako nisu htjele odvojiti od nje.
No,nije joj uspjelo.

-I mrvuljku, plutajući vrtuljku-začuje se ponovno glas čudovišta.-Kako glasi odgovor?-

-Uuu,loše!Loše,loše!-pljusnu Lep i usidri se u mjestu dršćući.-Odgovor....naravno...odgovor je...pa, da...odgovor je...svjetlo!Da,tako je,svjetlo!-

-Svjetlo?-ponovi Čudovište.Čudno se nekako nasmiješi raspilivši nadolazeći val napola.

-Nije loše,Leponja-ali,nažalost,odgovor je pogrešan ?-Iz njuške mu munjevito izleti jezik i omota se oko Lepa .Još trenutak i Lep će nestati u njegovim raljama.

O,ne!

Ona zatvori oči.

-Ti si....te su joj riječi ponovno zapljusnule um-i odjednom joj se sve zabistrilo!Shvatila je zašto je Stupica odabrao znak labirinta-zato što je labirint označavao put prema sebi samome!Riječi koje joj je u snovima često uplivavala njena majka,majka čijeg se lika nije sjećala,osim po slikama,u snovima imala je glas i šaptala i kliktala istovremeno i ona je razumjela.Razumjela je svaki kliktaj i sada ,sada su joj mnogi njeni uplivi dobili posve drugi smisao od prvotnih koje je sebi prevodila na samo njoj znani način...dubok...predubok.

Sada su te riječi imale posve drugi smisao;-Zadaća si ti sama.Možeš biti svoja samo ako je prihvatiš!-Odjednom je znala kako je glasio odgovor na zagonetku ovog raljastog čudovišta.

Uočio je njen smiješak.Njuška mu se opet izobličila.-Imala si dovoljno vremena-zagrmi .-Progovri ,ili umri!-

-Hoću-pljusnu Ona.-Odgovor na Vaše pitanje glasi;ja.I to onaj pravi ja kojega ima svako živo biće iako toga možda nije svjesno.Mora se potruditi da ga nađe i prepozna što se krije ispod površine stvari,a to se nikomu nikada ne otkriva samo od sebe.
Pravome ja nikada ne možemo pobjeći,jer je u svima nama.
Ako ga ne prepoznamo,sami sebi stajemo na put i tako si postajemo najveći neprijatelji.Naravno,pravo ja ne možemo vidjeti,ali ono nam ipak određuje životoplov..

Jer samo onaj tko nađe sebe može biti istinski sretan.Jesam li točno odgovorila na Vaše pitanje?-

Zanijemilo je čudovište.Zategnula se njuška.Iz njene unutrašnjosti začuje se grmljavina koja je bila sve jača.Njegovo se ogromno tijelo počne tresti tako jako da se i pod njom zatresla dubina silovito-i u tom se trenu grdosijino tijelo rasprši u vodopad crvenih koralja i srebrnih vodopada.Raspadne se u tisuću komadićaka.

Na Modru Dolinu u Sudbonosnim planinama pala je kiša srebrnih komadičaka čudovišta,svih veličina.
Promatrala je taj prizor sretnim kliktajem tihim.

Drhtala je pučina pod njom,nad njom i u njoj,ali znala je:uspjela je!

Put do njene uvale koja je skrivala tajnu života,napokon je bio slobodan.Ondje će doznati kako se Bljesak može ponovo zakovati.....











- 00:09 - Komentari (5) - Isprintaj - #


ponedjeljak, 30.03.2015.

Stupica

Mjesečina je sve nepregledniju pučinu obasjavala poput tekućeg srebra.Slana stazica postajala je sve uža.Zrak vlažan i vruć iz kojeg su dopirali čudni zvukovi.

Prisiljavala se slušati samo šumorovito šumljenje cvrkovitih valova ,a nije joj promaklo frktanje divovskih plavaca.NIjedno od tih bića nije se pokazivalo u svoj svojoj veličini....samo tu i tamo po koji hrbat.

Što je dublje zaranjala to je veću tjeskobu osijećala.Hoće li ikada više uspjeti izaći na površinu,ili će postati žrtva?

Morala se usredotočiti na ono što je morala obaviti!

Kako bi moglo glasiti pitanje na koje još nitko nije točno odgovorio?

Uf...loše...lošeeee....-zastenje njen dupinac jašući režući val pored nje.

-Došao sam do ovog mjesta i ne plovim ti ni plova jednog dalje!- klikne.

-Znači da Velika psina više nije daleko?-prošapće tjeskobno ona.

-Da,da.-odgovori Dupino i pokaže joj njuškcem prema naprijed gdje je brazda oštro zakretala negdje ,činilo joj se,udesno.
Sve više ju je hvatao strah.Počela se tresti.

-Bi li me još malo pratio?-upita ga tiho.

-Pa da i ja prođem kao i mnogi moji prije mene.-uzrujao se Dup;

-Kada te njegove oči pogledaju,više mu ne možeš umaknuti, zato jer te paralizira, a to doista ne želim i neću riskirati!-

-Dobro onda,-uzdahne Ona:-Hvala ti što si me doveo do ovamo.
-Molim,molim.-odgovori joj on i za nekoliko sekundi nestade.

Duboko je udahnula ...i krenula.Odlučno se približavala morskoj prijetećoj brazdi hrabreći sebe u sebi;
-Dalje,dalje!-

Usprskos vrućini kojom je gorjelo svo njezino tijelo,osjeti kako je prolaze ledeni trnci dok je prolazila zavojitu valnu prugu.Cijelo njezino biće vapilo je za bijegom-ali se ipak prisilila ,mirno krenula misleći samo na didine riječi:

-Gubi samo onaj koji odustane!-

Iza zavoja uzdizao se uski kameni stup .Na što je ličio ,u prvom trenutku činilo joj se kao obelisk od soli.
Čudila se mnogobrojnim malim svjetlosnim kuglicama koje su nalikovale krijesnicama i kružile oko tog solnog stupa kad osijeti nečiji pokret.Dok je izranjao iz svog skrovišta,mnoštvo vitkih busenovih trava kao da je visjelo sa njegovog hrbata postrance s obje strane njegova divovskog tijela.
Ukočila se.Izgledao je posve isto kao i onaj koji se pojavljivao u njenim snovoplovima...
Zaronila je niže zabivši se iza jednog ovećeg gustiša i ostade nepomična,no njegovo je ogromno tijelo nezaustavljivo klizilo prema njenom skrovištu.
Klizio je bez trunke napora.

-Ni milimetra!-kao da se htio narugati svojoj žrtvi,otvori svoju njušku i da,On se smijao grleno,tako glasno da je taj njegov šum odjeknuo u njenom bilu poput zvonjave velikih zvona,onih najvećih....

-Skrivanje ti neće pomoći- rikne on.-Nitko koga moje oči pogledaju ne može mi umaknuti.-sada mu je glas bio iznenađujuće ugodan.
-Uspravi se i odgovori na jedno moje pitanje,inače...

Znala je da nema izbora.Uspravi se,isplovi iza gustiša i stane pred neman.

-Što čekaš?-reče mu prkosno-Torpediraj!

-Znači ,jedva čekaš da izdahneš?No ,prije nego što ti postavim pitanje,moraš znati jednu stvar;imaš pravo na samo jedan odgovor!Jedan jedini!Zato dobro razmisli o tome što ćeš reći,ali ne razmišljaj dugo-jer nikakav odgovor isti je kao i pogrešan i također stajat će te života.Jesi li shvatila?

Samo je klimnula glavom trudeći se svim snagama suzbiti drhtavicu.

-Reci već jednom-promrmlja mu.

-Ok,dobro me slušaj:
-Može biti tvoj najveći neprijatelj,ili najbolji prijatelj.Nikada mu ne možeš pobjeći ma kamo krenula.Ne možeš ga vidjeti,ali određuje tvoj život.Tek kada ga prepoznaš,pomoći će ti da dođeš do istinske sreće.Što je to?

Zbunjeno je pogledala preda se.Što je to trebalo značiti?
U mislima još jednom ponovi pitanje i još jednom samoj sebi promrsi:-Što je to ,bogamu ,moglo značiti?-

-Odgovaraj ,ili ću te rastrgati!-zareža On. i istog trena ugleda njegovu razjapljenu čeljust i zastrašujuće zube....


( nastaviti ću....)



- 05:58 - Komentari (16) - Isprintaj - #


<< Arhiva >>

Komentari On/Off




naslijedila sam čudnu plovidbu nebesa





Lome me vali,nose me struje
oseka sreće,a sjete plima
šiba me nebo bičem oluje,
al još se ne dam i još me ima....




pečatnjaci moje duše:


franje, plonke, grdelini















All right reserved @ gali







"The tide recedes, but leaves behind bright seashells on the sand. The sun goes down, but gentle warmth still lingers on the land. The music stops, yet echoes on in sweet, soulful refrains. For every joy that passes, something beautiful remains."em>






Gvožđe je tvrđe od kamena, kamen je tvrđi od drveta, drvo je tvrđe od vode,
voda je tvrđa od zraka,a ono što ne može da se opipa, što se ne vidi i ne čuje,
tvrđe je od svega na svijetu. Jedino je ono bilo, jest i bit će i nikada neće propasti.
A što je to? To je duša u čovjeku
".


( Lav Nikolajević Tolstoj)





"...i zato živiš u pjesmi i slici
svakoj
što izvire iz mene
i bivaš svjetlost
a ne samo igra
tek prolazne sjene
U nemiru nježnom
na način čudan
ne znajuć ni sam
dal pospan il budan....."

"Titraj svitanja" ;autor ; JERE










U ovoj gužvi, ovoj stisci bez roda i bez odgajatelja, bila sam sama,
a moji vrisci, svi, nose pečat mojih želja.
I svakim stihom, i svakim zvukom,
dio sam svoje duše dala
i gađala sam lakim lukom
i gađala sam gdje sam znala i neznala
.







AKO ZANOĆIM UZ MORE


Pronašla sam zalaz sunca.
Lutala sam dugo i ne čudi se
ako zanoćim uz more.

More ima ljudsko srce
i kućice u tajnim vrtovima
i glas tišine u pjesmi sviline -
sedef za petrova uha,
fratre i ovčice na zelenim livadama.

Ako zanoćim uz more,
na vretenca namotat ću misli,
skriti se pred drhtuljom
i morskom mjesečinom,
snom prionuti
uz crne grozdove dagnji.

K'o zrnce pijeska samo još jedna sitnica:
ne budi me ako zanoćim uz more,
sanjat ću biser
i biti kamenica.


/ Anđelka Korčulanić/





Free Sea Horse Cursors at www.totallyfreecursors.com
















Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se